Zašto softver ne bi trebao imati vlasnike

Richard Stallman

Digitalna informacijska tehnologija pridonosi svijetu, čineći lakšima prepisivanje i preinačivanje informacija. Svima nama računala obećavaju lakše bavljenje svime time.

Ne želi svatko da to bude lakše. Sustav autorskih prava softverskim programima dodjeljuje “vlasnike”, od kojih većina zadržavaju možebitnu blagodat od softvera nedostupnima ostatku javnosti. Oni žele biti jedini koji mogu kopirati i preinačavati softver kojeg mi rabimo.

Sustav autorskih prava uzrastao je s tiskom—tehnologijom za masovnu proizvodnju prijepisa. Autorsko pravo se dobro slaže s tom tehnologijom zato što ono ograničava samo vele proizvođače prijepisa. Ono nije oduzelo slobodu čitateljima knjiga. Obični čitatelj, koji nije posjedovao tiskarski stroj, mogao je prepisati knjige samo perom i tintom, i rijetki su čitatelji bili tuženi zbog toga.

Digitalna tehnologija je okretnija od tiskarskoga stroja: kada je informacija u digitalnom obliku, možete je lako kopirati da biste je podijelili s drugima. Upravo se ova fleksibilnost loše slaže sa sustavom autorskih prava. To je jedan od razloga rastućih gadnih i drakonskih mjera, koje se sada koriste u nametanju autorskih prava nad softverom. Promislite o ovim četirima navadama Udruge softverskih izdavača (Software Publishers Association, SPA):

• Raširena promidžba koja kaže da je zlo biti neposlušan prema vlasnicima, kako bi pomogli svojem prijatelju.
• Poticanje provokatora na prokazivanje svojih suradnika i kolega.
• Upadi (uz pomoć policije) u urede i škole, u kojima se ljudima govori da moraju dokazati svoju nedužnost glede nezakonitog kopiranja.
• Sudbeni progon (od strane Vlade SAD-a, na zahtjev od SPA) ljudi poput Davida LaMacchia-e iz MIT-a, ne zbog kopiranja softvera (nije optužen ni zbog koje kopije), već samo zato što je uređaje za kopiranje ostavio nezaštićenima, i što nije cenzurirao uporabu istih.[1]

Sve ove četiri navade podsjećaju na one provođene u bivšem Sovjetskom Savezu, gdje je svaki stroj za kopiranje bio pod stražom da bi se spriječilo zabranjeno kopiranje, i gdje je svaki individuum morao potajice presnimiti informacije i poslati ih iz ruke u ruku kao “samizdat”. Naravno, postoji razlika: povod za nadzor informacija u Sovjetskom Savezu bio je političke naravi; u SAD-u povod je dobit. Ali nas se dotiče samo čin, ne i povod. Svaki pokušaj sprječavanja dijeljenja informacija, bez obzira na razlog, vodi na jedne te iste metode i na istu grubost.

Vlasnici navode nekoliko vrsta argumenata koji im daju vlast da nadziru kako mi rabimo informacije:

• Vrijeđanje.

  Vlasnici rabe klevetničke riječi poput “piratstvo” i “krađa”, kao i strukovnjačko nazivlje poput “intelektualno vlasništvo” i “odšteta”, da bi javnost naveli na stanovitu nit razmišljanja—pojednostavljena prispodoba između programa i fizičkih predmeta.

  Naše zamisli i nagonsko poimanje vlasništva nad tvarnim predmetima su istovjetni s pravom ili ne-pravom oduzimanja predmeta od nekog drugog. Oni ne upućuju izravno na tvorbu kopije nečega. Pa ipak, vlasnici zahtijevaju od nas da to tako shvatimo.

• Preuveličavanje.

  Vlasnici kažu da trpe “štetu” ili “gospodarstveni gubitak” kada korisnici sami kopiraju programe. Ali kopiranje nema izravnog učinka na vlasnika, i nikomu ne čini zlo. Vlasnik može trpiti štetu samo onda kada bi osoba koja je napravila kopiju i inače platila onu kopiju koja pripada samom vlasniku.

  Ponešto razmišljanja pokazuje da većina takvih ljudi ne bi kupila kopije. Ipak, vlasnici proračunavaju svoje “gubitke” kao da bi svi do jednoga kupili kopiju. Blago rečeno, to je preuveličavanje.

• Zakon.

  Vlasnici često opisuju trenutno stanje zakona, i grube kazne kojima nam mogu prijetiti. U takvu pristupu prešutno je sadržana pretpostavka da današnji zakon odražava neupitni nazor o moralu—ipak, istodobno smo nagnati smatrati te kazne kao prirodne činjenice za koje nikoga ne možemo okriviti.

  Ovakva nit uvjeravanja nije osmišljena da bi hrabro stala nasuprot kritičkom razmišljanju; ona je usmjerena na pojačanje uobičajenog mentalnoga sklopa.

  Jednostavna je činjenica da zakoni ne odlučuju što je dobro, a što zlo. Svaki Amerikanac bi to trebao znati, u 1950-ima, u mnogim američkim državama, svaka osoba crne boje kože činila protuzakonit čin ako je sjela na sjedalo u prednjem dijelu autobusa; no, samo bi rasisti rekli da je sjedenje na tim mjestima bilo zlo.

• Prirodna prava.

  Autori često prisvajaju posebnu povezanost s programima koje su napisali, i nastavljaju tvrditi da, kao posljedica, njihove želje i interesi glede programa prevažu nad istima od bilo koga drugoga—ili čak i nad istima od sveukupnog ostatka svijeta. (Napose tvrtke, a ne autori, zadržavaju autorska prava nad softverom, no, od nas se očekuje da se ne osvrćemo na to protuslovlje.)

  Onima koji ovo predlažu kao etički poučak—autor je važniji od vas—mogu samo reći da ja, kao istaknuti autor softvera, nazivam to brbljarijom.

  Ali, ljudi općenito će suosjećati s tražbinom prirodnih prava samo iz dva razloga.

  Prvi razlog je prenapregnuta prispodoba s tvarnim predmetima. Kad kuham špagete, bunim se ako ih tko drugi pojede, zato što ih tada je ne mogu jesti. Njegov čin me povređuje isto koliko njemu čini dobro; samo jedan od nas može jesti špagete, pa je pitanje, koji? Najmanja razlika među nama je dovoljna za izvrtanje etičke ravnoteže.

  Ali, bilo da pokrećete ili mijenjate program koji sam ja napisao, vas se dotiče izravno, a mene samo neizravno. Date li kopiju vašem prijatelju, to se dotiče vas i vašeg prijatelja znatno više nego mene. Ja ne bih trebao imati moć reći vam da ne činite te stvari. Nitko ne bi trebao.

  Drugi razlog je to što je ljudima bilo rečeno da su prirodna prava autora prihvaćena i neupitna tradicija našega društva.

  Kad je već o povijesti riječ, suprotno je istinito. Zamisao o prirodnim pravima autora bila je predložena i odlučno odbijena pri donošenju Ustava SAD-a. Zbog toga Ustav samo dopušta sustav autorskih prava i ne zahtijeva ga; zbog toga se u njemu kaže da autorsko pravo mora biti privremeno. U njemu se također kaže da je svrha autorskoga prava promicanje napretka—ne nagrađivanje autora. Autorsko pravo ponešto nagrađuje autore, izdavače više, ali to je usmjereno na promjenu njihova ponašanja.

  Zbiljski uspostavljena tradicija našega društva je zadiranje autorskoga prava u prirodna prava javnosti—i da se to može opravdati samo zbog javnosti.

• Gospodarstvo.

  Konačni argument za postojanje vlasnika softvera je da to vodi u proizvodnju još više softvera.

  Za razliku od ostalih, ovaj argument barem zakonski pristupa predmetu spora. Zasnovani je na vrijednomu cilju—zadovoljstvu korisnika softvera. Jasno je iz iskustva da će ljudi proizvoditi više nečega ako su za to dobro plaćeni.

  Ali gospodarstveni argument ima nedostatak: zasnovani je na pretpostavci da se razlika svodi na to kolikom svotom novca moramo platiti. Također podrazumijeva da je proizvodnja softvera ono što želimo, bilo da softver ima vlasnike ili ih nema.

  Ljudi spremno prihvaćaju ovu pretpostavku zato što je ona u suglasju s našim iskustvom tvarnih predmeta. Razmotrite sendvič, na primjer. Možete biti podjednako u stanju dobiti istovjetni sendvič za badava ili za neku cijenu. Ako je tako, svota kojom platite je jedina razlika. Bilo da ga morate platiti ili ne, sendvič ima jednaki okus, prehrambenu vrijednost, i u svakom slučaju vi ga možete pojesti samo jedanput. Bilo da dobijete sendvič od vlasnika ili ne, to se ne može izravno doticati ničega drugog do li svote novaca koju imate nakon toga.

  Ovo je istina za bilo koji tvarni predmet—bilo da on ima vlasnika ili ga nema, to ne utječe izravno na to što predmet jest, ili na to što vi njime možete učiniti nakon što ga dobijete.

  Međutim, ako program ima vlasnika, to znatno utječe na to što program jest, i što vi možete učiniti njegovom kopijom ako je kupite. Razlika nije samo stvar novca. Sustav vlasnika softvera ohrabruje vlasnike softvera da proizvedu nešto—ali ne ono što je društvu zaista prijeko potrebno. I prouzrokuje neizmjerno etično onečišćenje koje utječe na sve nas.

Što je društvu uistinu potrebno? Ono treba informaciju koja je istinski dostupna svim njegovim građanima—na primjer, programe koje ljudi mogu čitati, popravljati, prilagođavati, i poboljšavati, a ne samo izvršavati. Ali ono što vlasnici softvera u pravilu isporučuju je crna kutija koju ne možemo ni proučavati ni mijenjati.

Društvu je također potrebna sloboda. Kad program ima vlasnika, korisnici gube slobodu ravnanja jednim dijelom njihovih vlastitih života.

A iznad svega, društvo treba ohrabrivati duh dobrovoljne suradnje u svojih građana. Kada nam vlasnici softvera kažu da je pomaganje našima bližnjima na prirodni način “piratstvo”, oni onečišćuju građanski duh našega društva.

Iz toga razloga kažemo da je slobodan softver stvar slobode, a ne cijene.

Gospodarstveni argument za vlasnike je pogrešan, ali je gospodarstvo stvarno. Neki ljudi pišu korisni softver iz zadovoljstva pisanja ili za divljenje i ljubav; ali ako želimo više softvera nego što ga ti ljudi pišu, moramo nabaviti kapital.

Još od 1980-ih, developeri slobodnog softvera su iskušali razne metode nalaženja kapitala, s ponešto uspjeha. Nema potrebe da se ikoga učini bogatim; prosječni dohodak je dovoljno poticajan za mnoge poslove koji su manje zadovoljavajući nego programiranje.

Godinama, sve dok uzajamna povezanost to nije učinila nepotrebnim, živio sam od unaprjeđivanja slobodnog softvera kojeg sam bio napisao. Svako unaprjeđenje bilo je dodano na standardnu objavljenu inačicu te je tako konačno postalo dostupno svekolikoj javnosti. Mušterije su mi platile tako da bih ja radio na unaprjeđenju kojeg su željeli, radije nego na privlačnim i značajnim stvarima u programu, koje bih ja inače bio smatrao najvišim prioritetom.

Neki razvijatelji slobodnog softvera zarađuju novac prodavajući usluge podrške. U 1994., Cygnus Support, s oko 50 uposlenika, procjenjuje da je oko 15% aktivnosti njegova osoblja usmjereno na razvoj slobodnog softvera—prilični postotak za softversku tvrtku.

U ranim 1990-im, tvrtke, uključujući Intel, Motorolu, Texas Instruments i Analog Devices, su sjedinile kapital za stalni razvoj slobodnog GNU kompilatora za C jezik. Većina GCC razvoja se još uvijek radi od strane plaćenih developera. GNU kompilator za Ada jezik je financirani u 90-ima od strane Zračnih snaga SAD-a, i nastavljeni je od tada od strane tvrtke posebno osnovane za tu svrhu.

Sve su ovo mali primjeri; pokret slobodnog softvera je još uvijek mali, i još uvijek mlad. Međutim, primjer radija podržavanoga od slušateljstva u ovoj zemlji [SAD] pokazuje da se može podržavati veliki poduhvat bez tjeranja svakog korisnika da plati.

Kao korisnik računala danas, možete se naći kako koristite vlasnički program. Ako vas prijatelj zatraži da načinite kopiju, bilo bi loše odbiti ga. Suradnja je važnija od autorskoga prava. Međutim, potajna suradnja ne čini dobro društvu. Osoba treba težiti uspravnu i otvorenu životu s ponosom, a to znači reći "Ne" vlasničkom softveru.

Vi zaslužujete biti kadrima surađivati otvoreno i slobodno s drugim ljudima koji rabe softver. Vi zaslužujete biti kadrima učiti kako softver radi, i poučavati vaše učenike njime. Vi zaslužujete biti kadrima uposliti vašega omiljenoga programera da vam popravi program kada se pokvari.

Vi zaslužujete slobodni softver.

Fusnote

1. Optužbe su naknadno bile odbačene.

---

Ovaj esej je objavljen u Free Software, Free Society: The Selected Essays of Richard M. Stallman.